Franko Andrijašević javio se Sport Klubu video-pozivom iz Kine, gdje je posljednje četiri i pol godine nosio dres Zhejianga, kluba iz grada Hangzhoua.

U razgovoru je otvoreno govorio o tome kako je uopće došlo do njegova transfera u Kinu, zašto je zaplakao na emotivnoj oproštajnoj ceremoniji te što ga je najviše dirnulo. Jedna od tema bio je i mogući povratak u HNL, a dotakli smo se i hrvatske reprezentacije u kojoj, usprkos najboljim danima u karijeri, nije dobio pravu priliku.

Nakon četiri i pol godine oprostili ste se od Zhejianga vrlo emotivno, uz suze i impresivnu ceremoniju. Kako je uopće došlo do odlaska u Kinu i kakve je dojmove na vas ostavio golemi Hangzhou?

“Pa nisam se tome nadao kad sam dolazio. Iskreno, dolaziš u nešto nepoznato, međutim ubrzo sam osjetio da je to stvarno — i klub, i navijači, i ljudi koji tamo rade. Jednostavno sam osjetio da je to nešto što će mene zadovoljiti. Na kraju, nakon četiri i pol stvarno prelijepe sezone, došao je kraj, ali zadnja utakmica bila je nešto posebno, nešto što će mi uvijek ostati u sjećanju.“

Andrijašević otkrio gdje bi volio nastaviti karijeru: ‘Prva opcija je…’

Nogomet

9. stu 2025 0

Nogomet

9. stu 2025 0

Sam oproštaj bio je vrlo emotivan, a snimke su obišle svijet. Plakali ste vi, navijači, novinari… Kako je izgledala ta ceremonija?

“Stvarno je to bilo nešto spektakularno. Nekih mjesec i nešto dana prije saznao sam od kluba da nećemo produživati ugovor. Od tada je nekako krenulo… Mada je cijela sezona, što se tiče navijača prema meni, bila stvarno nešto posebno. Konstantno sam dobivao poruke podrške iako se još nije znalo što će biti sa mnom.

Kroz cijelu sezonu osjećao sam veliku ljubav navijača. A kad je došlo tih zadnjih mjesec dana, kad su mi službeno javili i kad je izašlo u medijima, krenule su pripreme za to zadnje kolo i moju zadnju utakmicu. Najavljivali su mi da će biti nešto posebno, ali teško se na takve stvari pripremiti.

Koreografija na dvije tribine, na kojoj su na hrvatskom napisali ‘Hvala Franko’, baš me dirnula. Nakon 90 minuta počelo je pravo slavlje — montirali su videoisječak mojih četiri i pol godina u Kini, dali su mi veliki dres s brojem i postavili ga na centar. Ekipa je stala u špalir, ja sam prolazio i rukovao se sa svima.

Kad su mi dali mikrofon da se obratim gledateljima, vidio sam suigrače kako plaču, pa čak i neke novinare kraj sebe, te svoju obitelj sa suzama u očima… jednostavno me slomilo i zaplakao sam. Bilo je jako emotivno i posebno. Nakon toga sam otpjevao početak jedne kineske pjesme koju sam naučio, a navijači su nastavili.“

Čime ste osvojili navijače i ljude u Kini?

“Ne znam… Što se tiče sportskog dijela, spominjali su gol koji ih je uveo u Prvu ligu, zatim moj gol koji ih je uveo u Azijsku Ligu prvaka, koju 11–12 godina nisu igrali. Između ostalog, spominjali su i to moje liderstvo na terenu i van njega — kako sam se borio za klub, kako sam bio podrška suigračima, kako sam uvijek bio nasmijan, spreman slikati se i potpisivati navijačima.

Tolika ljubav, podrška i zahvalnost koju sam doživio, i koju još uvijek doživljavam jer mi i dalje šalju poruke i poklone, nešto je stvarno posebno. To ću sigurno pamtiti cijeli život.“

Napuštali ste Gent, ozbiljan belgijski klub, i odlučili otići u Kinu. Kako je došlo do tog transfera i što su vam rekli Santini i Sammir koji su tamo igrali?

“Iskreno, dvije godine prije odlaska u Kinu menadžer Andy Bara rekao mi je da postoji interes. U početku se nisam previše informirao, ali godinu dana kasnije opet mi je javio da me žele dovesti. Tada sam se počeo više raspitivati.

Čuo sam se sa Santinijem, koji je tada još bio u Kini, a Sammir je igrao baš u ovom klubu. Obojica su mi rekli sve najbolje — o klubu, o gradu, o ambicijama. Klub je želio ući u Prvu ligu već te sezone. Kad sam sve zbrojio i oduzeo, odlučio sam se za taj potez i nisam pogriješio.“

Još ostajete živjeti u Kini, djeca idu u školu, a vi ste slobodan igrač. Imate li ponude?

“Nešto se priča po pitanju Kine, ima interesa od nekoliko klubova. Iz Europe ne toliko, ali ima nešto. Iskren ću biti — imam ponude i iz HNL-a od par klubova, ali ne želim o imenima. Uvijek želim staviti sve na stol i onda odlučiti što je najbolje za moju obitelj i za mene.“

Pratite HNL. Kolike su šanse da se vratite u hrvatski nogomet?

“Šanse postoje, ali kao što sam rekao — želim saslušati svakoga. Ako mi se obrate s ponudom, odlučit ću što i kako. HNL pratim redovito, s guštom pogledam utakmice, pogotovo derbije.“

Kako gledate na hrvatsku reprezentaciju koja je izborila još jedno Svjetsko prvenstvo, uz rekordne kvalifikacije?

“Svaka čast svima, na čelu s Dalićem i Modrićem te svim ostalim senatorima. Stvarno su napravili velike uspjehe, a ovo su nam bile najbolje kvalifikacije. Prošli smo ih na lagan način i mogu samo reći svaka čast svima na još jednom velikom uspjehu.

Mislim da je Dalić, otkad je došao u reprezentaciju, napravio velike stvari. Bez obzira na neke negativne komentare, treba biti realan i reći da su to uspjesi na koje smo svi ponosni. Ljudi koji su kritični shvatit će što je sve napravio.“

Žalite li što niste ostavili dublji trag u reprezentaciji, s obzirom na to da ste upisali samo tri nastupa?

“Iskreno, nadao sam se pozivima u dva navrata — u Hajduku i poslije s Rijekom kad smo osvojili prvenstvo i kup. Međutim, svaki izbornik ima pravo na svoje mišljenje. U tom trenutku izbornik je bio Čačić, on je određivao što želi i ostaje žal. Nije bilo više poziva, i što je tu je.

Uvijek kažem — bitno je da dajem sve od sebe i da se mogu pogledati u ogledalo. Treneri i izbornici su ti koji na kraju odlučuju.“

Na kraju, biste li išta mijenjali u karijeri da možete?

“Ne, ne bih ništa mijenjao. Bilo je uspona i padova i da mi je netko na početku karijere rekao da će sve ovako ispasti, vjerojatno mu ne bih vjerovao. Ni za čim ne žalim. Sve što sam prošao, uz sve transfere, izgradilo me kao osobu, ali mi je i puno toga pokazalo.“